Zlatko Dokaza: normalna ljudska komunikacija –prije svega

“Željeznicom ne bi smio upravljati nitko tko ne izuči temeljne postavke funkcioniranja željezničkog sustava. Ako sa “najvišom politikom” ne postoji ozbiljan dogovor o smjeru željeznice u RH, nitko nema šanse uspjeti. Preuzeti zakonsku odgovornost za upravljanje sustavom, a unaprijed znati da se ne može realizirati propisana i ugovorena razina sigurnosti i pouzdanosti u sustavu, ravno je samoubojstvu.”

Zadnji dan mjeseca kolovoza 2017. bio je zadnji radni dan u HŽ Infrastrukturi za inženjera Zlatka Dokazu koji je, nakon 38,5 godina radnoga staža, otišao u mirovinu. Ali neće, čini se mirovati. O godinama iza njega i o izazovima pred njim, razgovaramo u ovom intervjuu.

 

-Nakon što sam diplomirao u veljači ove godine, imao sam sreću da ne čekam dugo na posao. Radim na elektroenergetskim postrojenjima. Posao je u velikoj mjeri samostalan i stoga se u pravilu konzultiram sa starijim i odgovornim drugovima, čije su mi sugestije od velike pomoći.“

 –To je bio tvoj prvi „javni nastup“ u internoj javnosti – tada zvanom „informiranje u udruženom radu“. Možeš li ukratko u jednom „blicu“ vratiti niz slika, otada do danas i reći: jesu li se ispunila tvoja očekivanja koja si imao danom ulaska u ŽTP, kako je tekao prijenos znanja od starijih kolega na vas mlade, a kako je to danas?

-Ja sam, kao student elektrotehnike, imao prilično rezervirano mišljenje o željeznici kao sustavu u kojem bih trebao realizirati ono što sam studirao na  ETF-u u Zagrebu. Zapravo, bio sam uvjeren da ću karijeru realizirati u HEP-u. Život je htio da postanem i ostanem željezničar. Prve kontakte na željeznici imao sam s pokojnim inženjerom Čavlinom i mojim prvim izvrsnim šefom Milanom Muždalom. Oni su me uvjerili da na željeznici postoje svi elektrotehnički sustavi koje sam studirao pa sam sa snažnom željom prionuo izučavanju onog područja o čemu ništa nisam znao, a to je prometna tehnologija. Pripravnički sam ispit položio već u prosincu 1978, dakle  znatno prije propisanog roka i to s odličnim uspjehom, pri čemu je najveći dio ispita bilo poznavanje elemenata željezničke prometne tehnologije. To mi je bio signal da  sam dobro izabrao. Od tada živim u uvjerenju da željeznicom ne bi smio upravljati nitko tko ne izuči temeljne postavke funkcioniranja željezničkog sustava. Teoriju o menadžiranju ovakvo kompleksnim sustavom, bez elementarnih znanja o specifičnosti željeznice, nikada nisam prihvaćao.

 

 

Na nagovor mog drugog učitelja Božidara Šimunovića, preselio sam se u Knin gdje sam postao rukovoditelj tehničke službe OOUR-a, te šef Sekcije, i vodio dijelove projekata modernizacije kolodvora Split, Split Predgrađe, Perković, Unešić i  Žitnić te rekonstrukciju i elektrifikaciju kolodvora Knin. Istodobno sam, uz suglasnog Centralnog radničkog savjeta ŽTP Zagreb, radio kao član tima koji je vodio izgradnju Nove opće bolnice u Kninu. Rad na izgradnji bolnice pomogao mi je da dobro upoznam sustave energetike, elektromotornih pogona, instalacije medicinskih plinova, hemodijalize i drugih vrlo složenih neželjezničkih sustava. Godine 1991. preselio sam u Zagreb i postao projektant. Na molbu tadašnjeg generalnog direktora Zvonka Zdunića, u srpnju 1993. prihvatio sam ponuđenu funkciju njegovog zamjenika i tako počeo sudjelovati u upravljanju Hrvatskim željeznicama na najvišoj razini.

Moja pripravnička očekivanja višestruko su premašena. Naime, bilo mi je nezamislivo da ću raditi na istoj razini s Novačićem, Zdunićem, Ivanušom, Klarićem, Šubatom, Drempetićem, Kobakom, Peričićem, Mišinom, gospođama Pejković i Čengić… i realizirati projekte s Jergovićem, Ratešićem, Lažetom, Fakom, Lukačom, Brandvajnerom, profesorom Uglešićem…Od svih sam besplatno prikupljao vrhunska znanja o normalnoj ljudskoj komunikaciji i, tek potom, o tehnici i ekonomiji. Imali smo izvrsne ljudske odnose  i često smo radni dan završavali s pivicom kod “Žute”. Nažalost, danas većina mladih kolega živi pod strašnim stresom i često počinju radni dan s tableticama.

-Sa sve većim iskustvom i godinama staža, penjao si se na hijerarhijskog ljestvici  na željeznici. Tako si obavljao dužnosti zamjenika i pomoćnika direktora, izvršnog direktora razvoja i informatike, člana uprave i direktora HŽ infrastrukture, zamjenika predsjednika Uprave HŽ-a, izvršnog direktora elektrotehničkih poslova, direktora HŽ infrastrukture i člana Uprave HŽ-a. Vodio si velike projekte među kojima su izmjena sustava električne vuče Moravice – Rijeka – Šapjane i projekt osuvremenjavanja ličke pruge.  Nakon svega, u prijevremenu mirovinu si otišao nakon što si proglašen tehnološkim viškom. Kako to komentiraš?

-Već sam naveo dio ljudi s kojima je bio užitak surađivati.  Na kraju, zadnjih nekoliko godina, došlo je vrijeme kada su nadređeni počeli sustavno blokirati realizaciju projekata za koje sam mislio, a i danas mislim, da su od strateškog nacionalnog interesa. Pri tom posebno mislim na realizaciju modernizacije pruge Oštarije – Knin – Split koji je pokrenut kao temeljni projekt jadranske orijentacije Hrvatske, čime se ostvaruje čvrsta željeznička veza dva najveća hrvatska grada. Pri tome su generirane neshvatljive laži o tobožnjoj neadekvatnosti i zastarjelosti nabavljene opreme. Kako se mene identificiralo kao nekoga tko snažno zagovara taj projekt, sustavno se stvaralo negativno mišljenje o projektu i o meni. Završilo je tako da sam i ja počeo jednako negativno misliti o tim nadređenima i njihovim potezima, kao što su oni mislili o meni. Stavljanje mojega imena na listu tzv. potencijalnog tehnološkog viška, shvatio sam kao realnu činjenicu, iako je pojam “potencijalnog tehnološkog viška” totalno besmislen (nema potencijalnog viška – ili je netko stvarni višak ili nije!!!),  Kako mi je postalo potpuno jasno da više ne mogu realizirati ništa od onoga što ja vidim kao korisno, tradicionalno i normalno u poslu i da mi ostaje samo dolaziti na posao te dobijati plaću bez ikakvog rada, zaključio sam da je vrijeme za odlazak. Zapravo, moji nadređeni i ja uzajamno smo se proglasili stvarnim (ne potencijalnim!) tehnološkim viškom! Ali, oni su trenutno jači…

 –Bilo bi predugo nabrajati sve tragove koje si ostavio za sobom tijekom svoje karijere pa te molim da izdvojiš dvije stvari: jednu na koju se najviše ponosiš, a drugu – upravo suprotno – koje se možda sramiš i koju bi danas drugačije napravio?

-Tijekom cijeloga radnoga vijeka postojala su samo dvojica ljudi koji sa mnom nisu razgovarali niti me pozdravljali. Ponosim se na stvorene izvrsne ljudske odnose sa svim ostalim kolegama i prijateljima u HŽ-u i izvan HŽ-a. Ne mogu reći da postoji išta čega se sramim, ali, u vremenu kada sam prvi put obavljao malo značajniju funkciju, nisam posvetio dovoljno slobodnog vremena dvojici ljudi koji su me cijenili i bili zaslužni za dio moje karijere. Iako, u kasnijim vremenima to nisam ponovio. Često se sjetim te moje velike greške.

 –Nedvojbeno je da se uprave u državnim tvrtkama, pa tako i na željeznici, biraju po političkoj podobnosti, dok je stručnost u drugom planu. Bio si i sam nekoliko puta „listopadna kategorija“ prilikom promjene vlasti. Kako sada gledaš na to i što bi preporučio ljudima koji su sada „u bubnju“ iz kojega će biti izvučeni na neku važnu dužnost?

-Naučio sam na vlastitoj koži i poručujem kolegama: ako sa “najvišom politikom” ne postoji ozbiljan dogovor o smjeru željeznice u Hrvatskoj, nitko nema šanse uspjeti.  Preuzeti zakonsku odgovornost, a unaprijed znati da se ne može realizirati propisana (i ugovorena) razina sigurnosti i pouzdanosti u sustavu, ravno je samoubojstvu. Vjerujte mi, sudjelovanje u radu uprave bez čvrsto dogovorenih ciljeva i uvjeta sa vlasnikom, ne donosi nikakvo zadovoljstvo. Dapače, nastaviti rad i preuzeti odgovornost za sustav, nakon nekoliko uzastopnih godina lošega održavanja, te poslije nekoliko godina implementacije nekorisne, tzv. markentiške poslovne filozofije, u tradicionalnom željezničkom sustavu može biti izazov, ali je vrlo, vrlo teško napraviti išta korisno za HŽ Infrastrukturu.

–Obavljajući najviše rukovodeće funkcije imao si često priliku nastupati u javnosti, braniti interese tvrtke, opravdavati se na optužbe sindikata… Izdvoji jedan od tih momenata i komentiraj: je li potrebno dužnosnike educirati za javni nastup?

-Čest je slučaj da su novinari unaprijed pripremljeni za proizvodnju negativnih vijesti i to često rade po narudžbi. Prilikom jedne željezničke nesreće sa smrtnim ishodom, novinar je u elitnom terminu HRT-ovog Dnevnika prikazivao lice djeteta koje je ostalo bez oca, i mene koji dajem izjavu, a zapravo me se željelo prikazati kao krivca (u ime HŽ-a) za smrt njegovog oca. Teško je i zamisliti moj osjećaj koji sam imao tada. Drugi put sam, tom istom novinaru, istrgnuo mikrofon i prekinuo davanje izjave o sigurnosti na ŽCP-ima, jer sam shvatio da mu je jedina želja “kriminaliziranje” moje tvrtke. Treći put sam angažirao cijeli HŽ-ov tim da bismo obranili HŽ od suludih optužbi vezanih za iznajmljivanje optike. Na tiskovnoj konferenciji bilo je više od 20 novinara, koje smo konačno upoznali s pravom istinom. Takvi nastupi u javnosti, bili dobri ili ne, bili su plod moje improvizacije. Puno puta kasnije uvjerio sam se da je potrebna ozbiljna edukacija za javni nastup, svih onih čiji je posao, uz ostalo, i javno komuniciranje.

-Uz posao koji te zaokupljao po cijele dane, ipak si našao vremena za osobne hobije: slikanje, radiesteziju, čitanje stručne literature, održavanje vrta i voćnjaka… Kako će izgledati tvoji  budući dani, sada kad ne moraš u jutro biti na radnom mjestu i kad imaš cijeli dan pred sobom?

 -Oduvijek sam uživao u šetnji u jutro, prije šest sati. To ću i nastaviti. Dobar dio slobodnog vremena trošio sam na čitanje materijala iz područja kvantne mehanike. I kada sam mislio da sam počeo dobro razumjevati to uzbudljivo područje fizike, za rođendan su mi moji sinovi i nevjeste, te moj prijatelj i kum, dr. Amić, poklonili dvije knjige Briana Greenea o teoriji struna, kojom se dovodi u sumnju dobar dio postavki kvantne mehanike. To izučavam već dvije godine – sa skromnim uspjehom. Sada ću imati vremena pristupiti tom izučavanju malo ozbiljnije. A dobio sam unuka pa ću dio vremena i njemu posvetiti. Traktor i oranje su moja najdraža zabava. Praktična primjena energetske medicine također… A tek boćanje!?  A imam i ponuda tvrtki koje me žele  angažirati na projektiranju i vođenju projekata… Vidjet ćemo!

Sve se može uz Božju pomoć…

Razgovarala: Vlatka Škorić

Fotografije: iz osobnog arhiva Zlatka Dokaze